četrdeset godina poslije
shvatio sam da je barthes u pravu.
što se mene tiče,
to znači da mogu pisati bez pritiska.
čim sam čuo da je autor manji
od svoje smrtnosti,
rezignirano sam
presvukao donje rublje
i rekao zimi neka se goni
skupa s prozorom kupaonice.
poslije sam navratio u knjižnicu
posudivši knjige koje sam čitao.
humor kojeg sam se potom prisjetio
imao je okus višnje, što je dovoljno
da savladam vještinu prijezira
prema slatkim brigama bezbrižnih.
upaljeni radio toga je dana
bio zadužen za denotaciju.
ugašeno sve pronosilo je
glasove povratka.
Ovaj sam tekst napisao u prvoj polovici ove godine, a sada ga reaktualiziram, uz napomenu kako ga uvrštavam u jedan ranije napisani rukopis pjesama koji će, bude li sreće, iduće godine izaći u izdanju AGM-a. Taj rukopis pritom mislim obogatiti nekim novim pjesmama. Hoće li to dovesti do preopsežnosti, nisam siguran, no vrijeme da barem jednom o toj činjenici ne povedem računa.
OdgovoriIzbrišiEh, da, u spomenuti korpus uvrstio sam i onaj ciklus - Drenovačkih deset...
OdgovoriIzbrišibogami, i meni se zaletio tipfeler.. :)) pod jednom pjesmom.
OdgovoriIzbrišiPa da, no, sada bih ja tako rado počeo jedan rukopis, imam zamisao, ali nikako da probijem led, čitav sam dan nešto tamo pokušavao... moram u šetnju, pa ću pokušati štogod u noćnom turnusu, valja iskoristiti godišnji, sve ako od ovoga i nema neke koristi (a nema, što jest - jest)...
OdgovoriIzbriši