Uštap i marmelada od mraka kroz prozorski su
četverokut naznačili paučju
iluminaciju.
Te prozore nitko nije očistio još od ožujka
kada je, kupujući orahe
u Billi,
mama navratila na kavu i buket obećanja.
Istresla je orahe u zdjelu,
uzela Arf
i stala mi bistriti pogled prema ulazu
u obližnju zgradu.
Ovako više ne ide,
govorila je,
moraš naći nekoga tko će ti kuhati, prati
i rađati djecu.
Ja više ne mogu.
Njene sam riječi iskoristio
kao neizlječivu bolest,
pa sam, forsirajući nepristojnost,
legao na kauč,
potrbuške,
što inače ne činim,
osobito ne kada je mama u blizini.
Njoj se to učinilo dovoljno čudnim
da pomisli
kako sam rezignaciju riješio pretakanjem
najboljih želja
iz klonule roditeljske aorte u teozofsku
varijantu patnje.
Stoga je, poput vrhunske odvjetnice
minimalizma,
skrenula s vlastite bezidejnosti
praćene
nesposobnošću
da si život produljim za kurikul.
Posluži se!, rekla mi je pokazujući prstom
prema zdjeli do vrha napunjenoj
orasima.
Tko još jede orahe u ožujku?,
mrmljao sam neupitno retorički.
Onaj tko pere prozore,
odgovorila je
zagrabivši šaku tešku
kao izgubljeni Kovčeg saveza.
Nastavak bloga "Pokojnici i pijanci" vođenoga na Blog.hr-u u razdoblju od listopada 2007. do prosinca 2009. (ako me sjećanje dobro služi)... kontakt: pokojnipijanac@gmail.com
srijeda, 15. rujna 2010.
ZDJELA ORAHA
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
presjajno... pogotovo ovi orasi i Arf i prozori.. Žena ti je sam htjela razbistriti pogled na svijet.. :)
OdgovoriIzbrišiTj. vratiti te u dimenziju realnosti.. :)
OdgovoriIzbriši