srijeda, 15. rujna 2010.

ZDJELA ORAHA

Uštap i marmelada od mraka kroz prozorski su 
četverokut naznačili paučju 
iluminaciju.
Te prozore nitko nije očistio još od ožujka
kada je, kupujući orahe
u Billi,
mama navratila na kavu i buket obećanja.
Istresla je orahe u zdjelu,
uzela Arf
i stala mi bistriti pogled prema ulazu 
u obližnju zgradu.
Ovako više ne ide,
govorila je,
moraš naći nekoga tko će ti kuhati, prati
i rađati djecu.
Ja više ne mogu.
Njene sam riječi iskoristio 
kao neizlječivu bolest,
pa sam, forsirajući nepristojnost,
legao na kauč, 
potrbuške,
što inače ne činim,
osobito ne kada je mama u blizini.
Njoj se to učinilo dovoljno čudnim 
da pomisli 
kako sam rezignaciju riješio pretakanjem
najboljih želja 
iz klonule roditeljske aorte u teozofsku 
varijantu patnje.
Stoga je, poput vrhunske odvjetnice 
minimalizma,
skrenula s vlastite bezidejnosti
praćene 
nesposobnošću
da si život produljim za kurikul.
Posluži se!, rekla mi je pokazujući prstom
prema zdjeli do vrha napunjenoj 
orasima.
Tko još jede orahe u ožujku?, 
mrmljao sam neupitno retorički.
Onaj tko pere prozore, 
odgovorila je
zagrabivši šaku tešku
kao izgubljeni Kovčeg saveza. 



2 komentara:

  1. presjajno... pogotovo ovi orasi i Arf i prozori.. Žena ti je sam htjela razbistriti pogled na svijet.. :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Tj. vratiti te u dimenziju realnosti.. :)

    OdgovoriIzbriši