ponedjeljak, 18. listopada 2010.

BLATO

U očima si pronalazim majčin mulj.
Kamen što mi je nažuljao petu
iskosa nalik dobrodušnoj ravnini.
Vampirsku prošlost praćenu
suhim kašljem
s okusom pileće krvi
i bugarskoga prezimena.
Debljinu nalik Mohenju-daru,
bešćutnom amfasu
svrgnutoga boga
i djelomično eliminiranoj
želji za željenošću.
U očima si pronalazim filmove.
Rukovet panteističkih kadrova
u kojima pojedinac
nije imao izgleda
razularenoj masi demonstrirati
vježbu disanja.
Žlicu infekcije kojom otpočinjem
terapiju ravnodušja
polazeći od ideje
da je svaki uspješan čovjek
s uspjesima započeo
poričući svoje afinitete.
A kako je jedan od mojih afiniteta
u očima pronaći
etilne naslage svojih frustracija
i kako čeznem za uspjesima
postajem siguran
da sljedeći put
na mjestu slabe vidljivosti
neću pronaći
ništa nevidljivo.
  

3 komentara:

  1. Nagulov je sjajno prezime, samo po sebi priziva bogatstvo i puninu literarnosti. Već sam, čini mi se, negdje i govorila o tomu.

    OdgovoriIzbriši
  2. Ma, ima tu jedna kvaka... ona neizvjesnost pri pomisli na podrijetlo, na ono neko pokoljenje gdje je hrpa ljudi navedenoga prezimena živjelo zajedno. Znam, težnja k nemogućem (ako je uopće težnja), ali ta izoliranost koja se može iščitati već kroz primarni osobni podatak daje mi dodatni prostor za ovakav tip preispitivanja.

    OdgovoriIzbriši
  3. Da. Međutim, neovisno u tome, ono samo po sebi ostaje tako moćno da jednostavno nitko neće ni ići za iščitavanjem, a posve je normalno da ti preispituješ na ovakav način. Tea je jednom predavala, pa dala usporedbu - s ponistre se vidi Šolta, kako to zvuči, dok npr. s prozora se vidi otok, druga priča. To mi je prepričala kolegica s Pedagoške, i zarezao mi se taj primjer u pamćenje. Tako da je samo prezime Nagulov već književnost.
    Predodređeno za uspjeh, da se našalim. Ne znam da li pojednostavljujem, to su moje asocijacije tek.

    OdgovoriIzbriši