nedjelja, 10. listopada 2010.

UMJESTO POČETKA

Nisam htio govoriti nešto što znam.
Nisam htio ljigavcima dvadesetoga stoljeća dopustiti da mi se smiju. Odabrao sam promatrati njihovo međusobno ubijanje u zamjenu za šutnju.
Tek sada, stotinu trideset godina poslije, spreman sam govoriti glasnije od Marshallovih zvučnika s koncerta Iron Maidena u Huningtonu ´93. godine.
S obzirom da svi govore i s obzirom da su svi glasni danas, stotinu trideset godina poslije njezinoga Zbogom!, čitavo je moje biće usmjereno deindustrijalizaciji filozofije za kojom su se polakomili čak i čistokrvni preživači i čitava multimedijska stada individualističkog donedavlja.
I McLuhan.
I Gorbačov.
I Dalaj Lama.
Svi bi htjeli koračati hladnim epikurejskim vrtovima razmišljajući o egzistencijalističkoj nišposebnosti nekoć krvoločnoga podzemlja.
A ako mogu oni, mogu i ja.
Ja koji, za razliku od njih, imam što za reći.
Ja, čije su misli postale protočnije od prodora Božje suze kroz vapnenac.
Ja koji, za razliku od prije stotinu trideset godina, znam da je ona moja.
Lijepa Nora, najljepša među svim lutkama, jesen vaginalnoga krajobraza, boginja spiritualističke impotencije!
Lijepa Nora, kadulja u šalici Nosferatuove žeđi, elektromagnetski uragan straha, reciklaža posljednje Sunčeve zrake i trpko počivalište nesanice!
Lijepa Nora, utjeha ćelavosti, utjelovljenje mimikrije i fotomontaža mraka!
Moja je:
Jer Nora je osveta, a ja sam Bog!
Jer Nora je Evanđelje, a ja sudski tumač!
Jer Nora je žena u bijegu pred vremenom, a ja... ja sam njezino usporavanje! 

3 komentara: