VLASTITA SOBA

Ležeći na tuđem krevetu
glumim
svog na svom.

U stanu kupljenom
od jedne bogate Irene
koja je po drugi put
preselila u Osijek.

To nas je povezivalo.
Drugi put.

Meni je to bilo drugi put
da sam
registrirani Vinkovčanin
kojem nitko ne može
braniti
vinsko poziranje
pod opjevanom lampom
ili blagdansko navijanje
za Cibaliju
u utakmicama
s Dinamom, Hajdukom
i Osijekom.

I ne bi bilo problema
da mi gluma leži kao izležavanje.

Da sam se u stanju, hineći ludost,
kadar uvjeriti
kako ja jesam lud:

Ne kao Đuro Martić,
ne tako promišljeno!

Nego da sam lud kao prosječni
slavonski luđak.
Onaj kojem je dobro i saznanje
da ništa nije dobro.

Onaj kojem ne trebaju novine
da bi se otrovao olovom
najcrnjih zabluda.

U tuđoj sobi, ležeći
na tuđem krevetu,
glumim
svog na svom.

Planiram obitelj
i znanstvenu karijeru.
Osmišljavam govor
na dodjeli Nobelove nagrade
za književnost.
Zaključujem da je Sartre
gubitnik
kao i Bog
koji mu je dopustio
ne vjerovati.

Ponašam se hrvatski.
Razmišljam koje će mi pjesme
svirati na svadbi
i hoću li te noći imati dovoljno
prijatelja
da ih potrošim.

U tuđoj sobi.
Svoj na svom.
Glumeći u predstavi
koju nitko živ neće
platiti.

U tuđoj sobi.
Pod štednom žaruljom
kineske proizvodnje.
S planom da sve zaboravim
i da mi zbog toga
svi zavide.