subota, 20. studenoga 2010.

NEKOLIKO FOTOGRAFIJA S DODJELE NAGRADE "JOSIP SEVER"

Hvala svima koje nije briga!




VINKOVAČKA ELEGIJA

S prvim snijegom misli
postaju jasnije:
Bosut nije rijeka,
Bosut je korijen!

U studenom i prosincu
on upija
svu mirnoću poznate strane
postojanja,

u siječnju i veljači
svoju tišinu
dijeli mrtvima,

a s proljećem pitanje identiteta
prepušta ribama
za koje zna da neće daleko,
ogladnjele kćeri njegove.





NIZVODNO NIZ NOGOSTUP

Kada me pitaš kako to da nisam upoznat
s tvojom organskom nečitkošću
u pravilu ti promrmljam isto:
Zašto bih poznavao
stvari koje ne čitam?

Zašto se kao narodni običaji ne spustimo
dolje
niz Bosut
i umjesto kratke priče ribama šapnemo
antologiju?
Od čestoga odavanja tajni
rijetkim šaranima
i sveti Antun Pustinjak osjećao bi se bolje!

Živa istina, kažem ti!
Samo natakni štiklu na sjeverac
i pođi za mnom!

Maskirani u parnu lokomotivu
s kolodvorskog pročelja
kadri smo pročešljati spoznaju!

I ne boj se!
Hrabrost filtrira sumnju!
Zrak je čist!




Broj komentara: 10:

  1. Da nadopišem:
    Zagreb, knjižnica Bogdana Ogrizovića, 19. studenoga 2010., s početkom u 18:00 sati.
    Knjigu predstavljali Roklicer, Bauer, Zečević i Bošnjak.
    Priliku sam iskoristio i za brzinsku kavu s urednikom "Tanje", Božom Dujmovićem (Naklada Breza).
    Da, posebno me se dojmilo što su neki došli upravo noseći Tanju na potpis:)))

    OdgovoriIzbriši
  2. Divno. :)) Jel smijem reći, ponosim se tobom!
    Tanja je trajna ljubav nama koji volimo poeziju.

    OdgovoriIzbriši
  3. Hvala.
    BTW, kada blogosfera živne, javi mi... svi su podvili repove i naprasno umuknuli, a to više nema veze s nekakvim manjkom nadahnuća, već s malodušjem i defetizmom koji su, što je najgore, u najvećoj mjeri obuzeli mlade ljude.
    Prepuštamo li se kraju bez imalo otpora?

    OdgovoriIzbriši
  4. E to. Već sam iskomentirala da me čudi gdje su mladi ljudi i šta rade i čitaju. Tvoja publika bi po mom sudu trebala biti neka alternativna scena, ali iz iskustva srednjoškolskog, jasno mi je da su to sve bili takvi pozeri. Dovoljno je da se okrenem oko sebe, pa kad vidiš sve te metamorfoze.. Uhuu.. Pogotovo mi je to vidljivije jer živim zaleđena u vremenu. Možda bi o tome valjalo napisati kakvu pjesmu. Kad ti počnu sa: Vi! Marš!
    Ili još luđe kad se idu ljudi upoznati s tobom. Jebote, kao da pate od kolektivne amnezije.

    OdgovoriIzbriši
  5. Znaš što mi je jedino žao, što nisam obraćala pozornost na definitivno najkreativnije i najjednostavnije osobe u svom razredu, jer sam bila stupid- kujica. Ali počinjem to ispravljati, malo su se veze pokopčale putem interneta. A što se tiče blogosfere, ne znam što bih rekla, ja sam intervenozno prilijepljena na Pokojnike i Pijance od početka. Možda je problem u tome što si mijenjao stalno adrese. Ne znam.

    OdgovoriIzbriši
  6. Ma ne, ne govorim ja o svom blogu, govorim o tome da su ljudi koje pratim zapustili SVOJE blogove, zapustili ih do te mjere da tamo ima paučine, a to nije nekakav izostanak nadahnuća, već čisti defetizam nakon kojeg nitko nema pravo reći - Jebote, u kakvoj mi to zemlji živimo? Da, u kakvoj? U onakvoj kakvom smo ju sami učinili!

    OdgovoriIzbriši
  7. ma znam, ti o jednom, a ja upisujem neke svoje misli.. Pjesma je smirujuća.

    OdgovoriIzbriši
  8. Čitatelji ovoga blog zainteresirani za ovu knjigu koji istu žele kupiti od mene po cijeni od devedeset kuna, možete se javiti na mail koji sam ovdje stavio -
    pokojnipijanac@gmail.com

    OdgovoriIzbriši