srijeda, 1. prosinca 2010.

CESTOM SE VUKU KOČIJE

Primijetio sam ih negdje između Privlake i Nijemaca,
na putu koji karakterizira kretanje bez cilja,
kako se vuku
tromo
tvrdoglavo
trobojno
kao kaligrafski opis kakve zaboravljene grčke ljepotice.

Vukle su se kao strpljiva narav ovdašnjih predaka,
a ja sam ih, nošen dječjom znatiželjom,
nijemo pratio.
I snimao ih kao Brcka u Zagrebu,
taman koliko treba
da prizor ostane zaključan
u glazbenu kutijicu
što godinama krije
dobronamjerni gubitak pamćenja.

One su išle put pete strane svijeta
dimenzijom koja iziskuje udvostručeni sjever
što završava hrastovom kapijom
kroz koju još nijedno selo
nije prošlo.

Da mi je moći s njima,
s kočijama koje sam primijetio negdje između
Privlake i Nijemaca,
pa da se i ja vučem
tromo
tiho
tobože
cestom kojom se uzalud žuriti.

Učinio bih da moji preci nadžive mene,
moji umrli,
te da i ja konačno čujem kako zvuči
kada se puno ljudi moli naglas,
za istim stolom,
umirućem
uzroku
svega.

Broj komentara: 7:

  1. Učinio bih da moji preci nadžive mene,
    moji umrli????

    OdgovoriIzbriši
  2. Dakle... krivo sam našvrljao u prethodnom komentaru:)
    Oksimoron je posrijedi.

    OdgovoriIzbriši
  3. Nisam pročitala komentar, pa onda.. nek je oksimoron. Vidim da te oprala moja boljka, autocenzura, to je dobro. Iskrenost je zadnje što bih preporučila. :)) Ide zajedno u paketu sa sumnjom.

    OdgovoriIzbriši
  4. plus ne koketiraj s oksimoronima kraj takvih tematika jer pod a) pjesnici jesu čudesno vidoviti, a pod b) postoji i samoispunjavajuće proročanstvo. Pa ti vidi.. :))) pozz

    OdgovoriIzbriši
  5. cestom kojom se uzalud žuriti. Fantastično.

    OdgovoriIzbriši