ponedjeljak, 27. lipnja 2011.

SYLVIA PLATH I OPOSUM


Ljudi moji, ne znam odakle početi: Od dana kada se ubila
ili od dana kada sam, prvi put čuvši za nju,
prebacio na dokumentarac
o južnoameričkom
oposumu.
Bilo je
otprilike tako:
Taj dan nije me služio apetit
i čitavo sam vrijeme proveo pred televizorom.
Zamislite, ljudi moji, čitavo vrijeme, kao Marshall McLuhan!
I ne samo da sam čitavo vrijeme proveo pred televizorom,
već sam, što je za mene posve netipično,
razmišljao o zdravlju.
Naime, bilo mi je petnaest, a s najviše trinaest
prestao sam se kretati
sukladno
dionicama
svojih
tada napaljenih vršnjaka
kojima su manje napaljene vršnjakinje rado pokazivale
srednji prst.
I onda sam, sasvim slučajno, naletio na Sylviu,
ekspresno zaključivši
da takvo što
nipošto
nije
dobro
za zdravlje.
Pa sam, iz strahopoštovanja prema strahu, prebacio
na dokumentarac
čijim se smeđim snjegovima vucarao pogrbljeni oposum
noseći u torbi
poštu za sir Darwina.
Charles je, jednako sam ekspresno zaključio,
dobar za zdravlje,
iako mi pri pomisli na kariku koja nedostaje dođe
da postanem vjernik
ili popijem pivo.
Bilo kako bilo, Sylvie sam se riješio znatno lakše od svih
onih djevojaka
koje su se, uz minimalnu energetsku potrošnju,
uspješno riješile mene.
No, nije dugo trajalo:
Kasnije sam počeo razmišljati o samoubojstvu
kao izvedbenoj umjetnosti prema čijim dometima
Sylvijina glava u pećnici
neosporno zaslužuje sudjelovanje na pentagramskom
triennalu
u društvu Jahvea,
Jana Palacha
i jedne nazovi-gospođe
to jest
Jesenjinove majke koja će nedvojbeno trijumfirati
obznani li
crvenookim članovima žirija
da nikada nije ni otvorila
ono
gerantološki osviješteno
Sergejevo
pismo!

Broj komentara: 7:

  1. sigurno si i sam ponosan na ovakve postove...

    OdgovoriIzbriši
  2. pa gdje si se skrivao do sada?
    šta bih izdvojio? sve!
    promijenio si i izgled bloga.
    meni izvanredno izgleda.

    OdgovoriIzbriši
  3. Mate, nije baš da se kao autor skrivam. Stvar je u slaboj recepciji suvremene pjesničke produkcije, pa ti se ovaj blog sada možda čini kao otkriće.
    Eve, osjećaj koji imam kada postanem svjestan da sam napisao nešto dobro zbilja je dobar i na neki način skreće pozornost sa sve sile svakodnevnih problema. U pravu si.

    OdgovoriIzbriši
  4. Slažem se, Franjo, ali da bi mogao imati taj neprocjenjivi osjećaj, moraš prvo ubiti autora u sebi, ubiti i zgaziti petom, kao kukca... Pa još pljunuti na ono što je od njega ostalo.
    A onda, svoje vlastite stihove, čitati kao nečije tuđe, od kojih baš i ne očekuješ bog zna što...
    Tek tada taj osjećaj vrijedi. Ili se varam...?
    Pjesan ti je za pet!!!

    OdgovoriIzbriši
  5. Da dodam: dobro činiš, što ostavljaš tragove kod boljih kolega blogera. Jedino tako možeš biti zapažen, a bez toga možeš biti Shakespeare, džaba ti bilo, zar ne?
    Pozz
    Sven

    OdgovoriIzbriši
  6. To s autorskim samouništenjem, bit ću iskren, postalo mi je pomalo izlizano. Ne moram ja ubijati ništa u sebi. Tu zadaću komotno mogu prepustiti kontekstu koji to, realno gledano, izvrsno čini. Ili, pak, prirodi - njezin je učinak stopostotan!
    Kakogod, svoje stihove ni ne mogu ni neću čitati kao tuđe, jer uz vlastite me stihove veže stvaralačko iskustvo, a uz tuđe stihove, naravno, ne. E, sada, netko može spomenuti onu ideju čitalačkog sustvaralaštva, no to je, po meni, tek teško promašaj od ideje - stvaranje je stvaranje, konzumacija je konzumacija, čemu relativiziranje?

    OdgovoriIzbriši
  7. to si dobro rekao!
    uostalom, glupo je komunicirati sam sa sobom:D

    OdgovoriIzbriši