Bilo bi dobro da usred bijela dana na mene izvrše
atentat:
Neuspjeli, razumije se!
Pa da moje psovke na tjedan dana poprime
institucionalni značaj.
Nešto kao: Pokrali
ste nas, majku vam vašu!
Mladima ste
uništili budućnost,
a stare osudili
na karcinom,
artritis i
nostalgiju!
Ali ne, nisam dovoljno poznat.
Beskorisno je.
Jedino ako odglumim da su me napali i ako nakon toga,
sav krvav i uspuhan,
u društvu Mislava Bage i Aleksandra Stankovića
ponosno objavim:
To su vam
oni koji voze skupe aute
i troše
vam kćeri!
To su oni
čija djeca pohađaju privatnu školu
zimi
odlazeći na Kronplatz!
To su oni,
zapamtite jednom zauvijek,
koji
Hrvatsku ne daju NIZAŠTO!
Bago bi se na tu informaciju možda i zamucnuo,
ali Stanković?
Taj će me sigurno shvatiti!
On je pjesnik kao i ja,
on vrlo dobro zna tko je Igor Mandić
i kako dotičnom gospodinu
hod po Mjesecu
ne igra ulogu!
A zašto ne samoubojstvo, neuspjelo, razumije se? S oproštajnim pismom pismom (pjesmom)
OdgovoriIzbrišiZato što ne bi imalo željeni društveni efekt. Znam, ne bi ni ovo, ali eto, moram zamišljati...
OdgovoriIzbrišiA ja upravo zamišljam Igora Mandića kako nam se podjebantski smije sa Mjeseca. Jako mi se svidilo!
OdgovoriIzbrišiOdlično si zaokružio ovaj kratki angažman. Mada Stankovića ne vidim dalje od njegove TV-poze... ;-)
OdgovoriIzbrišiHvala, Ibe!
OdgovoriIzbrišiHvala, Toni!
Dodao bih da ovaj angažman nije tako kratak, u pitanju je proces, teško mi je pisati o nekim "dalekim" stvarima s obzirom na ovo što me (nas) tišti i razara...
Hvala još jednom!