utorak, 21. kolovoza 2012.

PASIV


Kada je Ritmu kao kakvom uzornom učeniku
podmetnuta noga
i kada se, onako plah, stopio sa zamrlom bosutskom cirkulacijom,
moralo mi je biti jasno da za nas nema izlaza
iz ove bogobojazno smrtonosne
žabokrečine,
iz ovih tisućljetnih mreža kojima su samozvani bogovi
o trošku poreznih obveznika
lovili ljude lišene
samopouzdanja.
Kvaka je u tome što sam zakasnio upoznati se sa spoznajom.
Postao sam poslušan i tada je sve otišlo kvragu:
Vinkovci na bazi lakonoge jerihonske reinkarnacije,
položaj naranče u odnosu na dečka
s početka pjesništva,
ali i ono citostatično NE! kojim sam ventilatoru za vratom
dao do znanja da će prestati zujati
tek kada ja tako odlučim!
Čudno je to:
Ima već dosta da smo se prestali rimovati
pa ipak nikako da odahnemo...

2 komentara:

  1. Čini mi se kao da je tu previše toga za jednu pjesmu od 20-ak stihova... I nekako mi se čini da, općenito, "bogobojazno" ima jako malo sa "smrtonosnom žabokrečinom". A opet, vjerujem (nadam se) da si aludirao na pozerstvo i dvoličnost.

    OdgovoriIzbriši
  2. Upravo to, Toni - pozerstvo i dvoličnost, nego kako! Taj si čimbenik u mojim kasnijim tekstovima fino uočio.

    OdgovoriIzbriši