ŠTO BI REKAO KONFUCIJE?

Mala je ovo zemlja za Vas velike:

Zato vam se klanjajući usput i sklanjamo!

Besposličarski šupkodavci, rekli biste u pravednom zanosu, orjunaši

i pterodaktili, vjerojatno čak i žongleri odrasli uz spomenike palim

borcima!

Nego što, ljudi moji, borci su uvijek

padali!

Padali su i kada nisu – padat će i kada svi započnu padati,

ali i onda kada više nitko velik ne bude

mislio na padanje.

Ljudi, u pravu ste, nikada više neću posumnjati u vaše blagoglagoljive kovine:

U glagolske priloge sadašnje!

U egzaktne future!

U imperative!

Niti ću maknuti tog čudnog Kineza iz naslova, makar ni on

ni Lao Tse ne bili do koljena literarno nadarenom glasnogovorniku

mitskih bitaka,

jedva preživjelom pripadniku neuništive nacionalnosti

te svima Vama,

niskorastući moji velikani!

A zašto bih ga micao?

Ionako se na kraju nitko neće pitati što bi rekao čovjek koji je vlasnik trgovine u Zvonimirovoj

pa neka njega ovdje da se s vama velikima

smijemo njemu

ribosomskom kao mitohondrij.

I neka te čudne bakterije na kraju prethodne strofe jer kako bi bilo

da se Vi veliki barem malo ne nasmijete meni malenom poput nokta

na nožnom palcu ćudorednog Mile

ili zakonodavnog Vice.

I neka slobode koju ste mi dali da se kudim veličajući Vaš

veliki niski rast uz cigarete koje ću netremice gledati

još godinama nadajući se da ću, ako vas zaborave,

i sam iskašljati želju za postojanjem

ravno kroz sinus,

ravno u školjku koja nikada neće

postati

morska.

Što bi rekao Konfucije, moj kogajebeni susjed iz države Lu:

Ma da nema naših velikih junaka

u mjerilu 1 : 100 ni rižina polja ne bi noćima

dozivala kišu,

ni majice po deset kuna ne bi se prodavale

ispod

dvadeset!