Već danima sam na suhomesnatom.
Još prošli tjedan pripremio sam rižu neznatno poškropljenu maslinovim uljem
te začinjenu prstohvatom soli,
bijelog papra i ružmarina
ostavivši ju u hladnjaku sve dok i samoća ne poželi kuhano.
Dvije godine najstrožeg prehrambenog režima tako sam doveo u ozbiljno iskušenje
tamaneći jumbo pizze s majonezom, šunkom i četiri vrste sira.
Uz sitcomovsku svakodnevicu
nijedan zalogaj ne prija
poput onog koji potiče na podrigivanje.
Da bih, slučajno nabasavši na kardiokirurga u debelom društvu
sjedinjenih američkih žena,
ostao osupnut
mišlju koja je, kao i uvijek, rezultirala neodoljivim plaćeničkim aplauzom:
Ne odustajte!
Probudio sam one vrele ljetne noći kada sam, ležeći gol na kauču, statirao
u vlastitom znoju zamišljajući
da sam bubrežni kamenac
u prebrzoj vožnji mokraćnim kanalom.
Ne odustajem!
Uletio sam u kuhinju, otvorio hladnjak, a zatim čim brže zaustavio dah.
Zdjela riže, tjedan poslije, zaudarala je po samoći koja je poželjela kuhano,
ali trudeći se da ne primijetim.
Ne odustajem!
Nakon što naručim još jednu pizzu,
pogledam još nekoliko epizoda
serija koje se međusobno ne razlikuju i podrignem kao novorođenče
u resocijaliziranom
svijetu divova
programirana priroda čežnje za dvojinom
ponovno će biti
multivitaminska.
Nema komentara:
Objavi komentar