Mogao bih otvoriti antikvarijat koji ću, čim zagusti, ustupiti zainteresiranom
kolekcionaru srama.
Skupljati obiteljske fotografije iz kasnog devetnaestog stoljeća
u vremenima ustavotvornog bezbožništva uložene
u molitvenike kao bookmarker.
Njih bih promatrao uglavnom noću pod jakim neonskim svjetlom.
Čudio bih se kako su ljudi moje dobi iz razdoblja
ostarjelih careva
izgledali barem deset godina starije.
Za žene možda ne i toliko, one bi zaključno s trideset i prvim rođendanom
imale barem tri dovršene te dvije nedovršene trudnoće.
Ali muškarci, njihove guste, fazonirane bradurine, pozeri u brižno njegovanom
ancugu,
očinski stav i pogled prepleten bojištima,
to je misterij koji nikako ne bih mogao
odgonetnuti.
Zar je starenje na secesijskim sokacima bio jedini fetiš na koji ondašnja
bogobojaznost nije imala odgovor?
Ili je svaki od njih bio vojskovođa zarobljen u sporednoj ulozi
čije će nenametljivo nasilništvo
začeti novu naciju?
Mogao bih otvoriti antikvarijat u kraju gdje veliku bitku vode dva Istoka
dokazujući jedan drugom plemićko podrijetlo.
Mogao bih se šaliti s poviješću držeći je kao kućnog ljubimca
i hraneći je ribom.
Prije ili poslije ponovno će promijeniti dlaku
te tada više ništa neće biti isto:
ja ću biti trgovac nerazjašnjenim okolnostima,
a ona diskoteka na čijem podiju skorašnji cirkusanti
započinju
najnoviju
kostimiranu
zabavu.
Nema komentara:
Objavi komentar