srijeda, 26. studenoga 2014.

PRIJELOMNI TRENUTAK

Bilo je podnošljivo sve dok nije utihnula glazba.

Od tada, trudeći se čuti bilo što, čujemo samo sebe: samo kajanje.

Autodestruktivnu sintaksu pameti snabdjevene bezumljem.

Prijezir s nimalo patetičnim natruhama mržnje.

Zazive dvojbene esencije stopostotnih mrtvaca.

Čujemo stvari koje o sebi nipošto nismo smjeli saznati - da mi, tihi producenti

sužene kritičke svijesti, ustvari nismo Božja djeca.

Bogu se navodno nitko ne gadi - naša jutra i naš počinak, s druge strane,

uvjetovani su slabo prikrivenim gađenjem 

(nad samima sobom, nad našom kroničnom nemoći da probudimo

ubijenu glazbu).

Pod posivjelom ravnodnevnicom ili kričavo crvenim Mjesecom, prestavši

tražiti rješenja koja nikoga ne zadovoljavaju, izvjesno samouništenje

nastojimo interpretirati kao osvetu.

Kada svi ovdašnji robovi dragovoljno predaju svoj duh ekskluzivnom 

vlasniku Podzemlja sadistički će vladari, da bi preživjeli, morati raditi.

A Paklom, odjednom neodoljivo nalik nesuđenoj šokačkoj prijestolnici,

odjekivat će poznate detonacije 


rocka u ravnici. 

2 komentara:

  1. Razveselila me nova pjesma, ali sam zbilja usamljenik na ovom blogu skupa s tobom.
    n

    OdgovoriIzbriši
  2. Ma da, otišlo je sve znaš već kamo...

    OdgovoriIzbriši