Bilo je podnošljivo sve dok nije utihnula glazba.
Od tada, trudeći se čuti bilo što, čujemo samo sebe: samo kajanje.
Autodestruktivnu sintaksu pameti snabdjevene bezumljem.
Prijezir s nimalo patetičnim natruhama mržnje.
Zazive dvojbene esencije stopostotnih mrtvaca.
Čujemo stvari koje o sebi nipošto nismo smjeli saznati - da mi, tihi producenti
sužene kritičke svijesti, ustvari nismo Božja djeca.
Bogu se navodno nitko ne gadi - naša jutra i naš počinak, s druge strane,
uvjetovani su slabo prikrivenim gađenjem
(nad samima sobom, nad našom kroničnom nemoći da probudimo
ubijenu glazbu).
Pod posivjelom ravnodnevnicom ili kričavo crvenim Mjesecom, prestavši
tražiti rješenja koja nikoga ne zadovoljavaju, izvjesno samouništenje
nastojimo interpretirati kao osvetu.
Kada svi ovdašnji robovi dragovoljno predaju svoj duh ekskluzivnom
vlasniku Podzemlja sadistički će vladari, da bi preživjeli, morati raditi.
A Paklom, odjednom neodoljivo nalik nesuđenoj šokačkoj prijestolnici,
odjekivat će poznate detonacije
rocka u ravnici.
Razveselila me nova pjesma, ali sam zbilja usamljenik na ovom blogu skupa s tobom.
OdgovoriIzbrišin
Ma da, otišlo je sve znaš već kamo...
OdgovoriIzbriši