srijeda, 5. studenoga 2014.

ŽUTO

Priznajem, nije mi bilo lako zavoljeti njezinu djecu.

Dva kovrčava derana

s poznatim osmijehom na licu

u prvi me mah podsjete na nezadovoljen apetit za očinstvom.

Računao sam da će biti moji:

u jesen, kada Grad duhova miriše po pečenom kestenu

mameći slučajne prolaznike na neobaveznu

konverzaciju s prošlošću, šetali bismo

ruku pod ruku, nas četvero,

siromašna, ali sretna obitelj.

Ona je čini se oduvijek znala kako ne znam s novcem

zaključivši da onaj tko ne zna s novcem 

ne zna ni sa ženama.

Rekla je: gledaj, pisanje nije dovoljno.

Ovo su Vinkovci, ovo je Hrvatska, ovdje su živjeli kudikamo

veći autori od tebe.

I nijedan, vjeruj mi, nije podigao obitelj pišući.

Ljudi su svoje ideale prilagodili potrebama preživljavanja,

zasukali rukave i bacili se na posao.

Tako to rade dobri muževi i još bolji očevi,

ljubavi moja.


Tako se to radi, nevješto interpretiram njezine riječi

promatrajući ih dok kaskaju Gradom duhova,

ruku pod ruku, njih četvero, 

ignorirajući miris pečenih kestena i usputne pozive

na neobaveznu konverzaciju

s prošlošću.

1 komentar:

  1. Poznata tematika koju si već utkao u mnoge svoje pjesme i prozu. Čini mi se kao da sam ovu pjesmu već pročitala, a znam da je nova i da nisam. Klasičan već.
    n

    OdgovoriIzbriši