Priznajem, nije mi bilo lako zavoljeti njezinu djecu.
Dva kovrčava derana
s poznatim osmijehom na licu
u prvi me mah podsjete na nezadovoljen apetit za očinstvom.
Računao sam da će biti moji:
u jesen, kada Grad duhova miriše po pečenom kestenu
mameći slučajne prolaznike na neobaveznu
konverzaciju s prošlošću, šetali bismo
ruku pod ruku, nas četvero,
siromašna, ali sretna obitelj.
Ona je čini se oduvijek znala kako ne znam s novcem
zaključivši da onaj tko ne zna s novcem
ne zna ni sa ženama.
Rekla je: gledaj, pisanje nije dovoljno.
Ovo su Vinkovci, ovo je Hrvatska, ovdje su živjeli kudikamo
veći autori od tebe.
I nijedan, vjeruj mi, nije podigao obitelj pišući.
Ljudi su svoje ideale prilagodili potrebama preživljavanja,
zasukali rukave i bacili se na posao.
Tako to rade dobri muževi i još bolji očevi,
ljubavi moja.
Tako se to radi, nevješto interpretiram njezine riječi
promatrajući ih dok kaskaju Gradom duhova,
ruku pod ruku, njih četvero,
ignorirajući miris pečenih kestena i usputne pozive
na neobaveznu konverzaciju
s prošlošću.
Poznata tematika koju si već utkao u mnoge svoje pjesme i prozu. Čini mi se kao da sam ovu pjesmu već pročitala, a znam da je nova i da nisam. Klasičan već.
OdgovoriIzbrišin